четвртак, 17. фебруар 2011.

Razmisljanja 2

Imao sam večeras sa cimerima dugu raspravu o aktivizmu, odnosno pokretanju promena, koji su razlozi za to, šta te gura napred, šta te motiviše da nastaviš dalje iako si dosta puta naišao na zid, odnosno iako si dosta puta išao srcem i to na kraju nije ostvarilo tvoje nade i očekivanja.
Da li jedan čovek može da pokrene promene? Da li mala grupa ljudi može da pokrene promene? Ima li smisla pokretati promene ako (pred)osetiš da se to neće završiti onako kako si se u početku nadao?
Tokom te rasprave ili bilo koje druge, svako od nas ima svoje razloge, argumente, ali i stavove (koji nisu uvek produkt samo saznajnog procesa, već tu ima i emocija i voljnih elemenata), palo mi je na pamet fundamentalnije pitanje od svih onih koje smo postavljali jedni drugima u raspravi: šta je ono što moj cilj (npr. (ne)bavljenja nečim) čini važnijim od ciljeva drugih, osim to što je moj? Pod ovim moj podrazumevam i sve ono što mi ugrađujemo u cilj - saznanja, motivaciju, emocije, volju, činjenice i predrasude. Zar onda cilj nekog drugog nije podjednako važan kao i moj cilj, ako sadrži sve komponente koje sam naveo? Kada bismo ciljeve imenovali brojevima (od 1 do n), bez ulaženja u detalje koji su i čiji su to ciljeva, postoji li nešto što bi činilo važnijim/drugačijim jedan cilj od svih drugih, a da to nije samo broj? Kako to stav nekog desničara da Srbija treba da pripada Srbima (i cilj da se to ostvari) ima manju važnost od mog stava (i cilja) da ljudi treba da budu različiti i slobodni (u izražavanju sebe) sve do one granice koja ne ugrožava prava drugih?

Нема коментара:

Постави коментар